Hiperaktivnost

Hiperaktivnost

Većina djece u koje se razvije hipeaktivni poremećaj počnu iskazivati pretjeranu aktivnost i temperamentno ponašanje već u ranoj dobi.

Njihova nezasitna radoznalost i živahna igra dovode do toga da ih stalno moramo nadzirati ne bi li spriječili tragedije poput nehotičnog trovanja, pada niz stupe ili kroz prozor. Iako su predškolske godine stresne za roditelje što se nose sa ovim poremećajem, problemi su najizraženiji kad dijete krene u školu i od njega se odjednom očekuje da dulje vrijeme mirno sjedi u klupi, samostalno rješava zadatke i uspostavi uspješne odnose sa vršnjacima na igralištu.

Osim naziva hiperaktivnost, ovaj naziv poznat je i pod imenom deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj (DPHP). Pažnja je usmjerena na teškoće s kojima se dijete susreće kad pažnju pokuša usmjeriti na zadatak tokom dovoljno dugog razdoblja, te na uključenost djeteta u nesvrhovitu i pretjeranu aktivnost. Takvoj ne pažljivoj djeci posebno je teško nadzirati vlastitu aktivnost u situacijama u kojima je potrebno mirno sjediti. Kad od njih zatražimo da ostanu mirni, čine se da nisu u stanju prestati pričati ili vrpoljiti se. Često se za njih slikovito kaže da su „kao navijeni“ ili da „jure poput motora što je izmaknuo kontroli“. Ta su djeca također rastrojena, sklona pogreškama, netaktična, tvrdoglava i nastoje dominirati. Njihovi pokreti i aktivnosti izgledaju nasumični, ukazuju G. C. Davison i J. M. Neale (2002).

Osnovne karakteristike poremećaja kod djece obuhvataju područja: pažnje, percepcije, specifični neurološki znakovi, poremaćaji govora i komunikacije, poremećaji u motoričkim funkcijama, problemi tokom školovanja, poremećaji u mišljenju, socijalno funkcioniranje ne odgovara hronološkoj dobi. M. Karić – Hodžić (2010) smatra da su najizraženije smetnje kod hiperaktivne djece:

  • ne mogu da se skoncentrišu na jednu stvar – nemaju strpljenja,
  • nisu u stanju da sjede za stolom ni nekoliko minuta,
  • tvrde da nisu gladna, ali nakon ručka pojedu veliku količinu slatkiša,
  • kad dožive neuspjeh, dobiju napad bijesa,
  • imaju problema sa oblačenjem, skidanjem, vezanjem pertli,File 3267
  • ne vole se maziti, reaguju na tjelesni kontakt,
  • stalno su u pokretu, rado rade tri stvari istovremeno,
  • igračke koriste destruktivno,
  • teško pronalaze društvo,
  • rijetko ih druga djeca pozivaju u igru,
  • ne posvećuju pažnju detaljima,
  • ometaju ih vanjski podražaji,
  • vrpolje se na stolici ili tresu rukama ili nogama,
  • pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno,
  • često su u „pogonu“ ili kao da ih pokreće „motor“,
  • pretjerano pričaju,
  • istrčavaju često s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje,
  • upadaju često u razgovor, itd.

G. C. Davison i J. M. Neale (2002) ukazuju da DSM – IV navodi tri podskupine ovog poremećaja:

a) djeca čiji je problem prvenstveno pažnja,
b) djeca čije je problem prvenstveno hiperaktivno – impulsivno ponašanje, te
c) djeca s obje vrste problema.

Više o temi:
Deficit pažnje i hiperaktivnost kod djece
Kasno rođenje i rizik od poremećaja u ponašanju

Terapija hiperaktivnosti

Postoje dva oblika biološke terapije hiperaktivnosti. Psihostimulansi, posebno metilfenidat ili Ritalin, propisuje se jos od 1960-ih godina. Prema jednoj procjeni, tokom školske godine 1 – 2 % američke djece uzima Ritalin ili neki amfetamin, ne bi li obuzdali vlastitu hiperaktivnost. Nedavno se propisivanje tih lijekova proteglo i na adolescenciju u mnogih školaraca, a u svjetlu sve brojnih dokaza da simptomi hiperaktivnosti ne nestaju s protjecanjem vremena. Drugi oblik biološke terapije je tzv. Feingoldova dijeta, potaknuta i pormicana knjigom “Why Your Child is Hyperactive” (Zbog čega je vaše dijete hiperaktivno). Preporučuju se dijete koje sadrže hranu bez umjetnih aroma i boja konzervansa i prirodnih salicilata. 

Unatoč biološkim terapijama, pokazale su se relativno uspješnih i psihološke terapije. Roditelji, naročito na našim prostorima, nemaju izbora prilikom liječenja hiperaktivnosti kod svoje djece. Stoga, psihološke terapije mogu biti i od ogromnog značaja i za roditelje. Terapije djece s hiperaktivnosti, što se temelje na načelima učenja, pokazale su se barem kratkoročno uspješnim u poboljšavanju i socijalnog i školskog ponašanja. U tim oblicima terapije, ponašanje djece prati se i kod kuće i u školi, a djecu se potkrepljenjem potiče da postupaju ispravno, npr. da ostanu sjediti na mjestu i pisati zadaću. Sistemi nagradnog boda („tačkica“ i „zvijezdica“) često su dio takvog programa; školarci zarađuju tačkice, a predškolska djeca zvijezdice, ako se ponašaju na određeni način. Naravno, potom dobivene nagrade mogu utrošiti za „kupnju“ onog što im se sviđa.

Važno je ukazati, da je za optimalnu terapiju ovog poremećaja potrebna ne samo bihevioralna terapija, nego i uzimanje psihostimulansa.

Autor teksta: Tarik Hasanić, dipl. pedagog – psiholog